Iv 15,1-8

Kako bi rasla i donijela ploda, biljka mora ostati duboko ukorijenjena u zemlju. Ako ju neprestano iskorjenjuješ kako bi ju posadio u drugu zemlju, biljka će zasigurno umrijeti. Što joj je dublje korijenje, biljka će izrasti jača. Kršćanin koji svoje korijenje ne stavlja duboko u Presveto Srce Isusovo osuđen je da umre u vjeri. Dok kršćanin, koji se dan za danom sve dublje ukorjenjuje u Isusovu Milost, snažno raste u vjeri, te ga nijedan zli vjetar neće iskorijeniti niti rastaviti od Njega. Što treba činiti kako bi ostali intimno sjedinjeni s Isusom Kristom? Treba vršiti njegovu Riječ. Isus kaže: “Blaženi oni koji slušaju Riječ Božju i vrše je.” Stoga, ako ti Isus kaže da oprostiš onomu tko te razapinje i ti Ga poslušaš, postat ćeš jedno s Isusom, kao trs s lozom. Odvojena od trsa, loza umire. Intimno sjedinjeni s Isusom primamo njegovu limfu, koja se zove “Duh Sveti.” Bez Duha Svetoga umiremo u vjeri, u nadi i, iznad svega, u ljubavi. Bez Duha Svetoga nemamo energije za proizvesti obilje ploda. Duh Sveti je nadnaravna limfa koja čini da budemo strpljivi, velikodušni, ljupki, ponizni, čista srca, milosrdni, karizmatični, odlučni i ustrajni u činjenju dobra, te radosni u trpljenju za Evanđelje. Zna se da biljku treba svake godine obrezivati kako ne bi postala divlja, te tako nesposobna donijeti dobar i obilan plod. Gospodin se brine za obrezivanje kršćanina. Obrezivanje je kušnja. Da, stavlja nas na kušnju kako bi vidio ostajemo li vjerni Njegovoj ljubavi. Jedne godine obrezivanje bi se moglo sastojati u nekoj kleveti ili bolesti; druge godine u stanju financijske ili afektivne neizvjesnosti. I tako dalje. Ako tijekom kušnje ostanemo vjerni Božjoj ljubavi, imat ćemo sve veći izljev Duha, izvora svakog nadnaravnog dara. Amen. Aleluja.
(O. Lorenzo Montecalvo od Družbe Otaca Božanskog Poziva)

P S. IL GRANDE REGISTA (Veliki režiser) je najčitanija i najrazmatranija knjiga oca Lorenza. Mnogima pomaže u upoznavanju Duha Svetoga, koji je svjedok Isusa Krista. Za narudžbu nazovite: +393313347521-+393406275715.

Iv 14,7-14

Najtužnije je godinama biti s nekim i ne poznavati ga. Ne poznajemo drugoga zato jer nas zanima samo njegov vanjski izgled ili zato što je osoba koja živi pokraj nas licemjer i ne otkriva se iz straha da ju upoznamo.
Filip, nakon tri godine življenja zajedno s Isusom, nije shvatio tko je Isus. Filipa možemo usporediti sa zaručnikom ili zaručnicom koja gleda samo vanjski izgled eventualnog budućeg muža ili žene, a da se ne pita: “Tko je osoba za koju ću se vjenčati? Koje su njegove mane ili vrline? Koji su njegovi ideali?”.
Filipa je zanimalo samo gledati čuda, čudesa koja je Isus činio. Filipu se sviđalo što je pozvan i viđen kao učenik velike ličnosti.
Mnogi kršćani su kao Filip. Idu na misu svake nedjelje, često čitaju Bibliju, idu na hodočašća, ali ako ih pitaš: “Tko je za tebe Isus?”, ostanu bez riječi, zatvorenih usta.
Ako se put vjere čini bez želje da se upozna Isusa, gubi se vrijeme. Ne ide se u Crkvu zato što je župnik simpatičan, zato što se bojimo pakla, zato što smo pozvani obavljati neku dužnost ili zato što želimo pobijediti osjećaj samoće.
Tebi, koji revno ideš u Crkvu, Isus danas postavlja slijedeće pitanje: “Što tražiš?”. Nadam se da je tvoj odgovor: “Isuse, želim te poznavati, jer onaj tko te ne poznaje, ne može te ljubiti!”.
Ako je ovo tvoja želja, Isus će ti se postupno objavljivati kao put ljubavi, život ljubavi i Istina ljubavi. Jednom je jedan novinar upitao jednog znanstvenika kršćanina: “Što je bilo najvažnije što si kao znanstvenik otkrio?”. A ovaj mu je odgovorio: “Isusa kao svog Spasitelja!”.
Da, otkriti i slijediti Isusa kao put, život i istinu ljubavi već znači živjeti u dimenziji nadnaravnog života… Amen. Aleluja.
(O. Lorenzo Montecalvo od Družbe Otaca Božanskog Poziva)

Iv 14,1-6

Danas nam Isus viče na uho: “Vjeruj. Ne boj se”. Što je to vjera? To nije samo vjerovanje da Bog postoji. Mnogi vjeruju u postojanje Boga Stvoritelja, ali ne u Boga Oca koji nas ljubi. Dakle, imati vjeru znači govoriti na svakom mjestu i u svakoj situaciji, u radosti i u boli: “Bog je Otac koji me ljubi.”. Ako me ljubi Bog, svemoćni u ljubavi, tko može protiv mene? Tko mi može nauditi? Nitko. Ovo je vječna Istina o kojoj nas je Isus došao poučiti svojim utjelovljenjem, propovijedanjem, smrću i USKRSNUĆEM. Zato su strah i vjera dva suprotna osjećaja. Ako živiš u strahu, ne govori da imaš vjeru. Mi nismo siročad; mi smo djeca ljubljena i blagoslovljenja od Boga Oca. David je rekao Golijatu: “Ne bojim te se. Gospodin je sa mnom!”.
Činiti put vjere znači otkriti da Bog ljubi mene, tebe, nas. Ovo je najveće otkriće do kojeg čovjek može doći kako bi porazio monstruma straha koji maltretira čovjekov život. Strah ne paralizira samo tijelo, već i dušu. Koji je najveći strah koji boravi u srcu čovjeka? Strah od ljubavi. Ovaj strah čini da se čovjek boji smrti. Strah od smrti čini nas egoistima, narcisoidnima, nasilnima, zavidnima, škrtima i požudnima. Drugim riječima, postajemo robovi smrtnih grijeha koji su uzrok naših strahova.
Koji su znakovi vjere? To su ljubav i jedinstvo. Brak završava zbog nedostatka vjere. Obitelj postaje hotel zbog nedostatka vjere. Župa postaje polje suhih kostiju zbog nedostatka vjere. Država donosi zakone protivne životu zbog nedostatka vjere.
Što je potrebno činiti za imati vjeru? Tri stvari: 1) Slušanje Riječi Božje. 2) Euharistija. 3) Odlaženje u kršćansku zajednicu.
Budeš li ove tri stvari činio ozbiljno i revno, osjećat ćeš se kao dijete Božje. U Bogu i s Bogom bit ćeš snažan, odlučan, ljubak i milosrdan. Amen. ALELUJA.
(O. Lorenzo Montecalvo od Družbe Otaca Božanskog Poziva)

Iv 13,16-20

Iako živimo u crkvi, uvijek postoji napast da Isusa Krista odvojimo sa strane. Kada se Isusa Krista odvoji sa strane, zajednica postaje udruga u kojoj prebivaju nečisti duhovi zavisti, ljubomore i nesklada. Kako odvajamo Isusa Krista iz naših crkvenih aktivnosti? Dat ću vam nekoliko primjera. Svećenik počne propovijedati. Želi propovijedati, ne zato da dade slavu Kristu, već da pokaže umijeće svoje elokventnosti. S ovakvim stavom on sebe stavlja na Kristovo mjesto. Ne treba svećenik odriješiti Isusove sandale, već Isus sam treba odvezati vezice na svojim sandalama.
Jedan član crkve počne čistiti objekt, ne iz ljubavi prema Gospodinu, već kako bi zadobio simpatiju kod župnika. Ostavivši Isusa Krista po strani, onog dana kad mu se ne zahvali za ono što čini, prestat će čistiti crkvu.
Kao kršćani svi smo na službi Kristu. On je Gospodin, mi smo njegove sluge. Moramo raditi kako bi njegova ljubav trijumfirala u nama i u svima, kako bi se njegova volja vršila u nama i u svima, te kako bi njegovo kraljevstvo došlo u nas i u sve.
Kad Ivan Krstitelj sreće Isusa, miče se sa strane i kaže svojim učenicima neka slijede Isusa. Isus je Istina koju trebamo naučavati. Isus je Riječ koju trebamo naviještati. Isus je Život kojeg trebamo prenositi. Ne dopustimo da nam se ljudi klanjaju. Ne dajmo da nas ljudi smatraju Zeusom koji je sišao s neba.
Ponekad upoznam molitvene grupe koje vode laici koji se smatraju bogovima. Umjesto da štuju Gospodina, članovi ovih grupa štuju svoje vođe koji, zaposjednuti duhom ljudske slave, izgledaju kao da su veliki mistici. Uloga duhovnog vođe je voditi ljude k Isusovim nogama. Amen. Aleluja.
(O. Lorenzo Montecalvo od Družbe Otaca Božanskog Poziva)

PS: Od srca zahvaljujem svim čitateljima koji su mi jučer iskazali svoju ljubav zaželjevši mi Sveti rođendan, a takav je i bio u ovom mjestu Kraljice Mira.

Mk 16,15-20

“Idite i propovijedajte Evanđelje”, zapovijeda Isus svojim učenicima na dan svog uznesenja na nebo. Prva zapovijed je “Idite”. To je glagol koji se veoma sviđa Papi Frani. Kako bi vršili ovu zapovijed, moramo izaći, tj. ići ususret ljudima. Jasno da se ususret ljudima uvijek ide sa strahom. Strah proizvire iz slijedećih pitanja koje si evangelizator postavlja: “Hoće li me ljudi prihvatiti? Što će reći o meni? Kakvo će biti putovanje?”. Ova pitanja si postavljam već dvije godine svaki put kad me Duh potakne da po prvi put odem u neki grad. Moram reći Istinu da, gdjegod da odem, uvijek nalazim narod koji me čeka i prihvaća kao poslužitelja Evanđelja.
Često prije polaska čujem jedan glas koji mi govori: “Ne boj se, kreni, pripremio sam ti narod koji te ljubi”. I tako i bude. Druga zapovijed je: “Propovijedajte Evanđelje!”. Propovijedati ne znači držati predavanje, već glasno naviještati neku vijest. Kad sam bio mali, u mom mjestu bio je lik glasnika čiji zadatak je bio ići po ulicama mjesta i glasno najavljivati dolazak nekog prodavača.
Danas u Crkvi ima više predavača, nego propovjednika. Evanđelje je radosna vijest. A radosnu vijest ne može se i ne smije naviještati pokornim i sladunjavim glasom. Evanđelje treba izvikivati radosno i bez straha. Ne budite kao onaj svećenik koji se pojavio za ambonom, govoreći tužnog lica: “Braćo i sestre, danas ćemo govoriti o kršćanskoj radosti”.
Koja je to radosna vijest? Da je Isus naše spasenje. Ako misliš da imaš rak, pa ti liječnik kaže: “Veseli se, jer imaš bronhitis koji je izlječiv”, što će se dogoditi u tebi? Tvoja tuga će se pretvoriti u radost.
Evanđelje je radosna vijest koja naviješta: “Bog te ljubi. Bog prašta. Bog ti proviđa. Bog je uvijek s tobom. Bog ima mjesto za tebe u Raju. Krist je uskrsnuo.” Amen. Aleluja.
(O. Lorenzo Montecalvo od Družbe Otaca Božanskog Poziva)

PS. Nalazim se u Međugorju. Hotel Villa REGINA. Tvoje molitvene nakane već su u srcu Marije, Kraljice mira. Danas slavim Euharistiju u 11h u crkvi Svetog Jakova.

Iv 10,22-30

Gospodin ljubi svih, ali svih ne bira. Odabranje Gospodnje je samo za neke. Gospodnje odabranje nekoga podrazumijeva poziv na izvršenje velike misije. Božansko odabranje ne ovisi o ljudskim čimbenicima. Ono je veliko otajstvo. Gospodin ne odabire nekoga prema ljudskim kanonima.
Prije nego pošalje nekoga u misiju, Gospodin svog odabranika zove i oblikuje, pouči ga i ispuni karizmama potrebnima kako bi misiju mogao vršiti vjerno i revno. Koju misiju je odabranik pozvan vršiti? Posvetiti se potpuno evangelizaciji. Evangelizirati znači upoznavati ljude s Kristom, spasenjem čovjeka. Tijekom misije odabranik mora mnogo trpjeti zbog evangelizacije. Ne prihvaćaju svi radosno Riječ Božju, zbog nekih predrasuda koje postoje prema evangelizatoru.
Koje bi to mogle biti predrasude? Jedna bi mogla bit razuzdani život vođen prije poziva i prije obraćenja. Neki slušatelji će reći: “Znamo tko je on: okorjeli grešnik i psovač, a sad glumi da je Svetac!” Drugi će reći: “Znamo tko je ona! Ona je prostitutka, a sad se predstavlja kao čestita žena.” Drugi će opet reći: “Znamo tko je on. Jadni neznalica. Nije diplomirao teologiju. Njegov govor nije rječit. A čini čuda i čudesa.
Je li možda čarobnjak? Tko mu je dao ovu moć? Odakle je dobio svu tu božansku spoznaju? Mora biti da je varalica”. Posljednja predrasuda je ona koja je prepriječila Isusu da čini čuda i naučava o nebeskim stvarnostima u Nazaretu, gdje je odrastao, te gdje ga svi poznaju. “Kako Isus može činiti čuda i božanski govoriti ako znamo da je Josipov sin, a ne sin rabina?” Zato ga nisu htjeli slušati, te su odlučili baciti ga u ponor. Ali je Isus, s autoritetom koji je izazivao strah i poštovanje, prošao između njih i otišao odande.
Često se pitam: “Kako to da se SJEME proširilio kao bršljan? Kako to da mi kažu da ga neki svećenici odbacuju? Znam, nisam bibličar, teolog ili profesor Teologije. Čitaju me jednostavni ljudi, čista srca. Pripadam jednoj redovničkoj ustanovi i pitam se čitaju li me moja braća, znajući da nisam diplomirao teologiju. Amen. Aleluja.
(O. Lorenzo Montecalvo od Družbe Otaca Božanskog Poziva)

Iv 10,1-10

Kad putujem zbog propovijedanja, mnogi ljudi koji poznaju moje godine i tjelesne bolesti, začuđeno me pitaju: “Tko ti daje snage?” A ja im odgovaram: “Pitajte Isusa”.
U današnjem Evanđelju Isus izjavljuje: “Ja sam došao donijeti život i život u izobilju.”. Tko je sjedinjen s Kristom neprestano prima radost života. Gorljivi kršćanin ispunjen je životom. Naime, Isus to kaže: “Ja sam život”. Čak i kad je tjelesno bolestan, istinski kršćanin pun je života. Netko bi mogao prigovoriti: “Kako to da su mnogi kršćani koji idu u Crkvu živi mrtvaci?”. Ići u Crkvu ne znači biti sjedinjeni s Kristom. Jedinstvo s Kristom dolazi po vršenju njegove volje. Kršćani koji su bez radosti i entuzijazma za životom, mlaki su u vjeri. Mlakost u vjeri u Uskrsnuloga bolest je koja pogađa mnoge kršćane, svećenike i časne sestre.
Neprestana kateheza đavla čovjeku sastoji se u tome da mu govori kako intimno prionuti uz Krista znači živjeti tužno i beživotno. Drugim riječima, Krist je onaj koji oduzima radost života.
Mnogi mladi, prihvaćajući đavlovu katehezu, drže se daleko od Crkve. Za mnoge mlade, živjeti znači drogirati se, opijati se, mijenjati djevojke, ne pokoravati se nikakvom autoritetu. Drugim riječima, znači živjeti razuzdano. Kakav je kraj ovih mladih? Smrt. Da, mnogi od njih počine i tjelesno samoubojstvo. Ali ono najčešće je moralno samoubojstvo: depresija i mržnja prema čovječanstvu.
Istinski kršćanin je mrtav grijehu, ali živ u Kristu koji daje život u izobilju. Danas, u ovoj kulturi smrti, potrebni smo svetaca koji prenose radost života. Svijet nudi užitak, ali ne i radost srca. Užitak prolazi, ali radost ostaje. Možeš imati krasni tanjur špageta pred sobom i biti tužan. A možeš imati i samo kruh i luk, te biti blažen, jer si u Kristu i s Kristom. Amen. Aleluja.
(O. Lorenzo Montecalvo od Družbe Otaca Božanskog Poziva)

Iv 10,11-18

25.og ovog mjeseca punim 73 godine. Ove nedjelje Dobrog Pastira želim moliti s Davidom, Božjim predragim pastirom.

Gospodine, ti si moj Dobri Pastir. Još od mog rođenja uvijek si me vodio na travnate pašnjake i tihane vrutke mira, radosti i ljubavi,
iz ljubavi prema svom Svetom Imenu.

Mnogu puta si me kušao, čineći da hodam dolinama tamnim, po pljuskovima i silnim vjetrovima, ali nisam se bojao jer sam vidio da uvijek bdiješ uz mene.

Ponekad, kako bi me ohrabrio, koristio si palicu nježnosti, a druge pute, kako bi me ispravio, štap odgoja.

Tvoja nježnost i tvoj odgoj dali su mi sigurnost u poražavanju izgladnjelih vukova, uvijek spremnih da me proždru.

Kad sam se, bezumno i tvrdoglavo, bio udaljio od stada, upavši u ponor grijeha, došao si po mene i stavio si me na svoja snažna ramena.

Dok sam sve više i bolje osjećao tvoju ljubav, Ti si liječio moje rane noseći me na svojim grudima užganim božanskom ljubavlju.

Dok sada hodim prema zalasku svog života, pripremaš mi, u svojoj velikoj dobroti, vječnu gozbu punu tvoje ljubavi Oca, Sina i Duha Svetoga.

Moji nadnaravni neprijatelji zavide na tvojoj ljubavi prema meni i žele mi upropastiti feštu.
Ali ti si sa mnom i ja se ne bojim jer ti si moja snaga i spasenje.

O moj Dobri Pastiru, kako si ti vodio mene s nježnošću i milosrđem, daj mi te svoje osjećaje kako bih i ja, s revnošću i božanskom mudrošću, mogao voditi stado koje si mi povjerio, kako bismo se jednog dana svi našli u vječnom toru gdje mir ljubav radost kraljuju oduvijek i zauvijek. Amen. Aleluja.
(O. Lorenzo Montecalvo od Družbe Otaca Božanskog Poziva)

PS: Sutra ću biti u Međugorju. Molim vas ne zovite me, samo mi šaljite poruke. Hvala. Bit ćete svi u mojim molitvama.

Iv 6,60-69

“Tvrda je to besjeda”, kažu učenici Isusu. Mnogi se udaljuju od crkve, posebno jer ne prihvaćaju kršćanski moral. Govore da su se vremena promijenila, te da Evanđelje treba prilagoditi današnjem mentalitetu. Primijetio sam jednu stvar: tamo gdje svećenici prilagođavaju Evanđelje današnjem mentalitetu, crkve su pune. A o ovim svećenicima se priča da su dobri, inteligentni i suvremeni. Ovi svećenici su kao vlasnici dućana koji rasprodaju svoju robu iz straha da ne izgube klijente. Riječ Božja nikad ne gubi svoju vrijednost jer je vječna. Ona ne prati mode.
Pred Isusovim naukom često se izjavljuje: “Nemoguće ih je vršiti”. Istina, bez pomoći milosti Isusa Krista je nemoguće, ali “Bogu ništa nije nemoguće”, kaže Isus svojim učenicima. A to ponavlja i nama. Naravno, ostati tjelesno i umno vjeran svom bračnom drugu je nešto nadnaravno, posebno kad drugi ne zna ljubiti; oprostiti onome tko nas vrijeđa i ne osvećivati se je nešto nadnaravno; davati siromasima višak od onog što se u znoju zaradilo je nešto nadnaravno; dati život za svoje prijatelje je nešto nadnaravno; blagoslivljati onoga tko nas proklinje je nešto nadnaravno; ostaviti sve i svih kako bi se u potpunosti posvetili služenju Gospodinu je nešto nadnaravno. Stvoreni smo i upoznali smo Isusa Krista kako bismo živjeli nadnaravni život.
Živjeti nadnaravni život znači dijeliti Isusov život. To čini da se osjećamo kao djeca Božja. Spoznaja da smo djeca Božja uzrok je neizrecive radosti. Isus je došao da nam donese život u izobilju. Ovaj život ima ime: Duh Sveti, Gospodin koji daje život.
Što smo više radosno poslušni riječi Božjoj, to više primamo Duha Svetoga koji čini da smo ljupki, odlučni, snažni i milosrdni. Tako ćemo imati osobnost Isusa Krista. Amen. Aleluja.
(O. Lorenzo Montecalvo od Družbe Otaca Božanskog Poziva)