Iv 10,1-10

Kad putujem zbog propovijedanja, mnogi ljudi koji poznaju moje godine i tjelesne bolesti, začuđeno me pitaju: “Tko ti daje snage?” A ja im odgovaram: “Pitajte Isusa”.
U današnjem Evanđelju Isus izjavljuje: “Ja sam došao donijeti život i život u izobilju.”. Tko je sjedinjen s Kristom neprestano prima radost života. Gorljivi kršćanin ispunjen je životom. Naime, Isus to kaže: “Ja sam život”. Čak i kad je tjelesno bolestan, istinski kršćanin pun je života. Netko bi mogao prigovoriti: “Kako to da su mnogi kršćani koji idu u Crkvu živi mrtvaci?”. Ići u Crkvu ne znači biti sjedinjeni s Kristom. Jedinstvo s Kristom dolazi po vršenju njegove volje. Kršćani koji su bez radosti i entuzijazma za životom, mlaki su u vjeri. Mlakost u vjeri u Uskrsnuloga bolest je koja pogađa mnoge kršćane, svećenike i časne sestre.
Neprestana kateheza đavla čovjeku sastoji se u tome da mu govori kako intimno prionuti uz Krista znači živjeti tužno i beživotno. Drugim riječima, Krist je onaj koji oduzima radost života.
Mnogi mladi, prihvaćajući đavlovu katehezu, drže se daleko od Crkve. Za mnoge mlade, živjeti znači drogirati se, opijati se, mijenjati djevojke, ne pokoravati se nikakvom autoritetu. Drugim riječima, znači živjeti razuzdano. Kakav je kraj ovih mladih? Smrt. Da, mnogi od njih počine i tjelesno samoubojstvo. Ali ono najčešće je moralno samoubojstvo: depresija i mržnja prema čovječanstvu.
Istinski kršćanin je mrtav grijehu, ali živ u Kristu koji daje život u izobilju. Danas, u ovoj kulturi smrti, potrebni smo svetaca koji prenose radost života. Svijet nudi užitak, ali ne i radost srca. Užitak prolazi, ali radost ostaje. Možeš imati krasni tanjur špageta pred sobom i biti tužan. A možeš imati i samo kruh i luk, te biti blažen, jer si u Kristu i s Kristom. Amen. Aleluja.
(O. Lorenzo Montecalvo od Družbe Otaca Božanskog Poziva)