Nešto ću te pitati: “Zašto se ispovijedaš kršćaninom?”. Siguran sam da je tvoj odgovor slijedeći: “Kršćanin sam jer vjerujem u Krista”. Ali što podrazumijeva vjerovati u Krista? Podrazumijeva da trebaš živjeti od i za Krista. Živjeti od Krista znači da se Isusova poniznost, blagost, samilost, čistoća duha, milosrđe, mir, mudrost i jakost trebaju utjeloviti u tebi, kako bi i ti, kao i Sveti Pavao, mogao reći: “Ne živim više ja, nego živi Krist u meni”. Bilo bi lijepo kad bi svatko tko te vidi i sluša s uvjerenjem i radošću rekao: “Kad te vidim i slušam, vidim i slušam Isusa Krista”.
Tko u tebi oblikuje Isusov život? Duh Sveti, kao što ga je oblikovao u utrobi Djevice Marije. Ako ne postaneš duša nevjesta Duha Svetoga, nikad nećeš moći postati drugi Krist. Duh Sveti je taj koji te ispunja životom Isusa Krista. Ako živiš od Kristove riječi, bit ćeš novo stvorenje, tj. živa slika Isusa Krista. Veliki problem mnogih krštenih kršćana je to što se žele hraniti i ljudskim i Božjim riječima. Kaže Isus: “Ne živi čovjek samo o kruhu, nego o svakoj riječi koja izlazi iz Božjih usta”.
Što znači živjeti za Krista? Živjeti za Krista znači ljude upoznavati s Njim, govoriti o Kristu u zgodno i nezgodno vrijeme. Biti svećenik, časna sestra, biskup, muž, supruga, radnik, uspješna osoba, dijete, samo je sredstvo preko kojeg možeš ljude upoznati s Kristom kao ciljem ljudskog postojanja. Ako si za cilj svog života postavio da budeš svećenik, časna sestra, biskup, muž, supruga, radnik, uspješan čovjek ili prvi u razredu, promašio si sve u životu. U trenutku smrti kušat ćeš veliko razočarenje. Jednom sam, tijekom jedne kateheze, upitao jednu djevojku s velikim psihičkim problemima: “Za koga ili za što živiš?” A ona je odgovorila: “Živim za pse”. Nastavivši slušati riječ Božju, ova djevojka, koja je postala supruga, majka i nastavila voljeti pse, sada živi za Isusa Krista, koji je njezin život. A ti, za koga ili za što živiš? Amen. Aleluja.
(O. Lorenzo Montecalvo od Družbe Otaca Božanskog Poziva)
Iv 6,44-51
“Svi će biti učenici Božji”, izjavljuje Isus u današnjem Evanđelju. Očigledno, Učitelj je baš Isus, jer je On naučavao s vlašću. Naime, naučavanje je započinjao riječima: “Zaista, zaista, kažem vam…”. Bog – Čovjek je onaj koji naučava. On je živa Riječ Oca nebeskog. Isus je unutarnji Učitelj koji podučava. Zato ne možemo i ne smijemo sumnjati u njegovu Riječ. Kao i Petar, kada slušamo Isusove izravne riječi, pozvani smo s vjerom reći: “Gospodine, kome da idemo? Ti imaš riječi života vječnoga”.
Onaj koji dolazi u nama potvrditi Kristovu riječ jest Duh Sveti. Bez pomoći Duha ne može se razumjeti da Isusova Riječ ima moć darovati nam život vječni. Duh Sveti na pločama našeg srca oblikuje ono Isusovo: “JA VAM KAŽEM”. I nitko i ništa to ne može izbrisati. Zato čovjeka vjere, rasvijetljena Duhom Svetim, Duhom Istine, kad je neposlušan Isusovom nauku, muči ga snažan osjećaj boli, te odmah trči k Isusovim nogama kako bi od Njega tražio oprost.
Sav božanski nauk, kojeg primamo odozgor, više ne zaboravljamo. Dok, naprotiv, sav božanski nauk, koji nam dolazi od izvanjskih učitelja, često ostaje van našeg uma i srca, posebno kad oni ne govore pod djelovanjem Duha Svetoga.
Moje svećeničko srce kliče od radosti kad slušam nekog svećenika, katehista, ili nekog od naroda Božjeg kako me podučava pod djelovanjem Duha Svetoga. Kad čitam neko duhovno štivo, odmah shvaćam želi li autor prenijeti samo knjišku kulturu ili božanski nauk. Također, kad je duhovno štivo napisano pod djelovanjem Duha Svetoga, čitam ga više puta.
Stoga je važno da, prije katehiziranja ili čitanja Svetog pisma, zazovemo Duha Svetoga. On je istinski Učitelj nebeskih stvarnosti. Amen. Aleluja.
(O. Lorenzo Montecalvo od Družbe Otaca Božanskog Poziva)
PS. Tko želi produbiti značenje Krštenja ognjem i Duhom Svetim, neka pročita knjigu IL GRANDE REGISTA O. Lorenza. Možete je naručiti na 0039 331 3347521 – 0039 340 6275715.
Iv 6,35-40
Što je kruh u evanđeoskom govoru? To je ljubav koja, kad se daje i prima, čini da čovjek bude blažen i sit kao odviknuto novorođenče na majčinim grudima. Ono što čovjeka čini nesretnim jest osjećaj da nije ljubljen, cijenjen i blagoslovljen. Čovjek nerazumno vjeruje da, kako bi bio cijenjen, ljubljen i blagoslovljen, mora imati materijalni kruh, to jest novac. Iz tog razloga spreman je čak i prodati dušu đavlu kako bi nakupio što je više moguće novca. Jedan moj prijatelj biskup je u jednom razgovoru rekao jednu rečenicu koja mi je ostala utisnuta u um. Evo je: Nikad nisam čuo da je neki bogataš rekao: “Imam dovoljno novca!”. Da, to je istina: kruh ovoga svijeta uvijek te ostavlja nezadovoljnim. Što ga više jedeš, više si ga gladan.
Kruh ljubavi, mira i radosti ne dolazi ti od zemaljskih dobara koja ti, kako bi ih posjedovao, oduzimaju radost, mir i ljubav svakidašnjeg života. Kako bi posjedovao materijalna dobra, čovjek postaje zavidan, agresivan, škrt, prepotentan, mafijaš i mason. Život prolazi s ovom željom: kako nakupiti više novca.
Naravno, kruh je ključan, ali samo onaj svagdašnji. Kruh je Božje stvorenje i jao onomu tko ljubi stvorenje više od Stvoritelja. Kada ti je džep pun novca, vrlo lako ti je srce prazno Boga. Što je čovjek sa srcem bez Boga? To je čovjek bez ljubavi, to jest bez života.
Isus nam se danas nudi kao kruh živi koji je sišao s neba i kaže da ako svim srcem, svim umom i svim silama prionemo uz Njega, nećemo više biti gladni ljubavi, nećemo više ići zahvaćati vodu ljubavi na zdencima prljave vode.
Jedna stvar je sigurna: s Presvetim Trojstvom koje prebiva u našem srcu, mi sami ćemo postati peć koja peče živi kruh koji miriše nadnaravnom ljubavlju, te izvor čiste ljubavi koja struji u život vječni, onako kako Isus kaže Samaritanki. Amen. Aleluja.
(O. Lorenzo Montecalvo od Družbe Otaca Božanskog Poziva)
Iv 6,30-35
“Slučajno” ili “srećom” su izrazi koji nikada ne bi trebali izići iz ustiju istinskog kršćanina. To su poganski, a ne kršćanski izrazi. Često u razgovorima moram intervenirati kako bih ispravio braću i sestre koji iz neznanja koriste ove izraze. Za nas kršćane ne postoji slučaj ili sreća, već postoji božanska Providnost.
Ima jedan moj prijatelj koji često kaže: “Sve je milost”. Što znači da je sve dar od Boga. Čak i ako nam dar dolazi iz ljudskih ruku, uvijek je Bog taj koji dijeli darove i karizme. Nije Mojsije oslobodio Židove od Faraona, već Bog. Nije Mojsije dao kruh i vodu izraelskom narodu koji je hodio u pustinji, već Bog, kaže Isus svojim slušateljima. Kako je važno shvatiti i živjeti istinu da svaki dar dolazi Odozgor, kako bismo naučili biti zahvalni najprije Bogu.
Milost ne dolazi od čovjeka kojeg Bog poziva da bude sredstvo njegove Milosti i njegovih nebrojenih milosti. Ne reci nikada: “Padre Pio me izliječio!”. Bog te izliječio po zagovoru Padre Pia. Ne reci nikada: “Otac Giorgio mi je oprostio”. Bog ti je oprostio preko službenika Oca Giorgia. Ne reci nikada: “Nisam imao ništa za staviti na stol svojoj obitelji, a Giulia nam je donijela kruh!”. Bog je taj koji ti je donio kruh svagdašnji, a ne Giulia koja je bila sredstvo božanske Providnosti.
Ima još jedan izraz kojeg mnogi kršćani govore iz neznanja, a to je: nažalost. To govore kad se događa nešto što uzrokuje bol i trpljenje. Pročitaj DIJALOG BOŽANSKE PROVIDNOSTI svete Katarine Sijenske i shvatit ćeš da je i kruh suza milost koja je potrebna za pročišćavanje naše duše. To nam pojašnjava Sveti Pavao kada kaže: “Sve se okreće na dobro onima koji ljube Gospodina”.
Naučimo reći hvala Bogu za svaku stvar i za one koji, slobodno i iz ljubavi, postaju sredstvima i nositeljima Gospodnjih milosti. Amen. Aleluja.
(O. Lorenzo Montecalvo od Družbe Otaca Božanskog Poziva)
Iv 6,22-29
Danas ti Riječ Božja postavlja pitanje: Zašto ideš u crkvu? Zašto si se priključio molitvenoj zajednici? Zašto često ideš na hodočašće? Što tražiš?
Ako mi odgovaraš: “Pokušavam upoznati Isusa!”. Onda nastavi ići u crkvu, u molitvenu zajednicu, te posjećivati svetišta. To što činiš dobro je i sveto. Siguran sam da ćeš s vremenom postati Isusov prijatelj, a Isus se sve više daje spoznati svojim prijateljima.
Što više poznaješ Isusa, više ga ljubiš. Ali ako ideš u crkvu kako bi bio prijatelj župnika, član zbora, kako bi imao ulogu u župskim aktivnostima, kako bi tražio neku milost, nećeš nikada postati Isusov prijatelj. Ako si se priključio molitvenoj zajednici kako bi imao prijatelje i kako ne bi ostao sam, nećeš nikada postati Isusov prijatelj. Ako posjećuješ svetišta kao da ideš na odmor, nećeš nikada postati Isusov prijatelj. Isus se veoma rastužio i razočarao kad je shvatio da ga je narod tražio jer je činio čuda, a posebno kad ih je hranio umnažajući kruhove.
Često mi govore razočaravajućim tonom: “Oče Lorenzo, mislio sam da ću, ako budem išao u crkvu, pronaći prijatelje, ali jako sam se razočarao”. Ili: “Oče, mislio sam da ću, ako se priključim molitvenoj zajednici, pronaći mir i spokoj, ali osjećam se gore nego prije”. Ili još: “Oče, molio sam za ozdravljenje svog sina, ali moj sin nije ozdravio!”.
Put vjere se započinje, ne zato da bi se tražilo propadljivi kruh, već da se susretne i upozna Isusa. Susrećući i upoznavajući Isusa imat ćeš sve ono što želiš. Zato David počinje svoju molitvu govoreći: “Gospodin je pastir moj, ni u čem ja ne oskudijevam”.
Traži Isusa i imat ćeš mir. Traži Isusa i imat ćeš kruh svagdašnji. Traži Isusa i imat ćeš ljubav, čak i onu ljudsku. Traži Isusa i imat ćeš mnogo prijatelja. Traži Isusa i više te nitko i ništa neće uznemiravati. Traži Isusa i imat ćeš život vječni. To ne kažem ja, već Isus: “Tražite najprije Božje kraljevstvo i sve ostalo će vam se nadodati”.
Amen. ALELUJA.
(O. Lorenzo Montecalvo od Družbe Otaca Božanskog Poziva)
Lk 24,35-48
U neokatekumenskim zajednicama, koje sam upoznao izbliza, odmah nakon proglašenja Riječi Božje je vrijeme u kojem braća, potaknuta Duhom, daju ‘odjek’. Što je to odjek? To je prepričavanje nekog osobnog događaja koje se odnosi na utjelovljenje slušane Riječi u vlastitom životu. Odjek, ako je pravi, pokazuje kako Riječ Božja nije bestjelesna u našoj osobnoj i društvenoj povijesti. Odjek, ako nije teološko razmatranje (vrlo često jest) ima drugi cilj: da vjera zajednice raste u Riječi Božjoj.
Učenici iz Emausa, iskusivši Uskrsnuloga, vraćajući se u Jeruzalem, u zajednici učenika radosno prepričavaju ono što su čuli i vidjeli.
Ono što je postepeno nestalo iz Crkve bilo je upravo prepričavanje onog što je Isus učinio u našem životu. Po meni, ovo se dogodilo iz dva razloga: prvi je manjak proglašenja i slušanja Riječi Božje. Drugi je što se tijekom stoljeća izgubio smisao kršćanske zajednice. Zahvaljujući Drugom Vatikanskom Koncilu, posljednji Pape su potakli župnike da od župe naprave zajednicu malih zajednica gdje se članovi međusobno poznaju, zovu se po imenu i ljube jedni druge. I uzajamno se ohrabruju iskreno prepričavajući divote koje je Uskrsnuli učinio u njihovom životu. Kad je odjek iskren i kad se ne govore koještarije (kako se često događa), od zajednice u molitvi uzdiže se pjesma hvale i blagoslivljanja Gospodina koji nastavlja obraćati srca i dijeliti oprost grijeha.
Gospodin svojim učenicima zapovijeda da prepričavaju i propovijedaju obraćenje srca i oproštenje iz Jeruzalema. Što ovo znači? Znači da se evangelizacija najprije čini u obitelji i u vlastitoj zajednici. Amen. Aleluja.
(O. Lorenzo Montecalvo od Družbe Otaca Božanskog Poziva)
PS: Od srca zahvaljujem svim čitateljima koji mi šalju riječi ohrabrenja da nastavim svoje poslanje.
Iv 6,16-21
U mom životu ima mnogo epizoda u kojima sam se bio našao u opasnim vodama i mislio da ću se utopiti u njima kad me je, iznenada, Isus Krist došao spasiti. Htio bih vam prepričati neke epizode.
Imao sam četrnaest godina. Bio sam odlučio napustiti sjemenište zbog nepravde koju mi je nanio jedan moj nadređeni. Dok sam išao prema sobi da spakiram prtljagu i vratim se u svoj grad, jedan mladi svećenik me zaustavio i upitao: “Zašto si tako tužan?”. Nakon što sam mu ispričao razlog svoje tuge, rekao mi je da se ne bojim i savjetovao mi je što učiniti kako ne bih napustio sjemenište. Njegov savjet, kojeg sam sproveo, sigurno je došao odozgor, jer sam ostao u sjemeništu.
Bio sam mladi svećenik i, misleći da činim dobro, nepažljivo sam odabrao nešto moralno neispravno, što me ubacilo u duh velike depresije. Noću nisam spavao. Pa sam odlučio jednom vrlo duhovnom i inteligentnom fratru ispričati što se dogodilo, a on mi je dao mnogo mira i spokoja. Gospodin se nikad ne zaboravlja pojaviti u našem životu kada se, iz neopreznosti ili neznanja, nađemo u vodama uznemirenima snažnim vjetrovima.
U prvim godinama svog svećeništva, iz slabosti mi se dogodilo da sam se našao u jednoj emotivno nečistoj situaciji srca i tražio sam od Gospodina da me izbavi iz te situacije koja je bila kao more u oluji. Gospodin je čuo moj vapaj i spasio me. Mogao bih prepričati još mnogo drugih epizoda, ali ove koje sam prepričao dovoljne su za shvatiti kako Gospodin nikada ne napušta ljude dobre volje.
Koje je danas olujno more kroz koje prolaziš? Puno moli. Neka tvoja molitva srca bude slijedeća: “Gospodine, dođi me spasiti!”. Moli s vjerom. Vidjet ćeš da, koji god bio tvoj problem, trpljenje ili strah, Gospodin će te doći spasiti. Izraelski narod se bio našao pred morem, a iza je bila Faraonova vojska spremna da ih svih pobije. Ali Gospodin je, preko Mojsija, otvorio more. I dok je pred njima bila suha zemlja, iza se more zatvaralo prekrivajući Faraonova kola i konjanike.
Ne očajavaj. Nego se pouzdaj u Gospodina. Plač će se pretvoriti u radost. Amen. Aleluja.
(O. Lorenzo Montecalvo od Družbe Otaca Božanskog Poziva)
Iv 6,1-15
Mnoštvo je slijedilo Isusa jer su vidjeli znakove koje je činio: slijepima je davao vid, gluhima sluh, nijemima govor, činio je da hromi hode i uskrišavao je mrtve. Ali kad je naučavao i poticao da se ne mrzi neprijatelja, te da se višak dade siromasima, Isusa su ostavljali samoga.
Sjećam se, kad je o. Tardiff dolazio u Italiju, kud god je išao, mnoštva su ga slijedila. Zašto? Znamo zašto. Otac Tardiff (priča se) je imao karizmu ozdravljenja koju Duh Sveti daruje onome kome želi i kad želi. Naravno, sada sastanke pokreta nazvanog SERVI DI CRISTO VIVO (Sluge živoga Krista) još uvijek posjećuju mnogobrojne osobe, ali ne kao kad je tu bio i Otac Tardiff.
Prvo Isusovo poslanje bilo je naučavati i činiti da ljudi shvate da je Nebeski Otac beskrajna ljubav. Isus želi da Crkva nastavi propovijedati Evanđelje milosrđa kako bi se čovjek obratio i živio prema Isusovom nauku.
Čuda su, bez daljnjega, znak milosrđa Božjeg, ali ne obraćaju se svi s grijeha na Milost. Bez propovijedanja Evanđelja nema istine o grijehu koji je najveća bolest ljudskog srca i koju samo Isus može izliječiti.
Isus se utjelovio, ne kako bi izliječio čovjeka od tjelesne bolesti, već kako bi naviještao obraćenje srca. Naravno, Isus je zapovijedio svojim učenicima da ozdravljaju bolesne, ali prije svega rekao je: “Idite i naviještajte Evanđelje i krstite ljude u ime Oca, Sina i Duha”.
Vjera u Uskrsnuloga raste preko naviještanja i slušanja Riječi Božje. Kršćanin koji nema želju slušati i naviještati Evanđelje, osuđen je da postane poganinom. Narod Božji, koji se ne hrani Riječju Božjom, ne množi se, nego postaje sterilan. A to je ono što se dogodilo u mnogim crkvama u kojima svećenici nisu katehizirali. Amen. Aleluja.
(O. Lorenzo Montecalvo od Družbe Otaca Božanskog Poziva)
Iv 3,31-36
Čovjek koji živi samo za stvarnosti ovoga svijeta nikad neće moći shvatiti i željeti nebeske stvari. Kad mu netko govori o nebeskim stvarnostima, zemaljski čovjek se razdraži, te pokrije uši govoreći: “To je sve apsurdno”.
Nebeske stvarnosti su nevidljive, ali mogu postati vidljive preko kršćana koji vjeruju u Isusa Krista i Isusu Kristu. Kršćanski život je misterij koji se otkriva živeći ga. Zato za istinskog kršćanina više ne postoji misterij. Misterij je stvarnost nevidljiva ljudskom oku i neshvatljiva ljudskom umu, koja postaje vidljiva i shvatljiva onima jednostavna srca koji Isusu kažu, ustima i životom, amen. Zato Isus reče Tomi: “Ti vjeruješ jer si vidio, ali blaženi oni koji nisu vidjeli, a vjeruju”. Koji je smisao Isusovih riječi upućenih Tomi? Isus mu je htio reći: “Moja riječ je istina. Ja sam Bog. Prihvati moju riječ kao istinu, dakle vrši je, pa ćeš vidjeti i shvatiti”.
Duhovni čovjek je onaj koji razotkriva i čini da shvatimo misterij naše vjere, jer naučava i govori o nebeski stvarnostima, ne po onomu što je čuo, već jer preko ozbiljnog puta vjere prepričava ono što je vidio i čuo. Često mi se događa da se radujem i kličem više kad slušam laika kako govori o Isusu, nego nekog člana klera. Bog je iskustvo koje treba učiniti.
Župnik Arški, iako nije imao veliku teološku naobrazbu, kad je govorio o Bogu, bilo je kao da ga je vidio licem u lice. Padre Pio nije mnogo propovijedao, ali sama njegova prisutnost te je uranjala u Svetoga. Svetac je onaj koji pokazuje slavnu Božju svetost.
Svijet danas ima potrebu vidjeti Svetoga. Sveti se iznad svega pokazuje, ne preko slika ili svetih predmeta, već preko osoba koje su ispunjene Duhom Svetim. On je istinski svjedok Isusa Krista gdje god budemo pozvani prebivati. Aleluja. Amen.
(O. Lorenzo Montecalvo od Družbe Otaca Božanskog Poziva)
PS. Večeras ću gostovati na Radio Mariji (talijanskom, op. prev.). Govorit ću o temi: kako živjeti u obitelji. Budi s nama oko 22:00
Iv 3,16-21
Može li netko mrziti Isusa, svjeto svijeta? Da. Čovjek koji misli da je sretan ako živi u pokvarenosti, mrzi Svetoga i onoga koji hodi putevima svetosti. Tko odbacuje Isusa čini to jer vjeruje da je on Bog. Vjerujući da je Bog, vjeruje i da je Istina. Poštujem ateista koji poštuje onoga koji ljubi Isusa Krista, ali žalim onoga koji je neprijateljski nastrojen prema Evanđelju i bori se protiv njega mržnjom. Tko je neprijateljski nastrojen prema Kristu, to je stoga jer kroči mračnim putevima zloće. Mržnja prema Kristu se obično iskazuje prema Crkvi i njenim službenicima, očito samo prema onima koji su svjetlo Istine. Zato se istinske proroke uvijek ubija.
Juda je izdao Isusa jer ga je On neprestano podsjećao na njegov grijeh: lopovluk. Kako god, zli odbija ući u crkvu i prezire onoga koji ljubi Isusa Krista jer ne želi vidjeti svoje zlo. Jedna stvar je sigurna: Onaj koji je svjesno neprijateljski nastrojen prema Evanđelju postat će šizofreničan ili paranoičan. Čovjek koji mrzi Isusa Krista zove se bezbožnik. Tko je bezbožnik? To je čovjek koji kaže: “Ako Bog postoji, ne zanima me. Nitko mi ne smije biti prepreka u vršenju moje volje”.
Bezbožnik – kaže psalmist – je kao pljeva koju vjetar raznosi. Bezbožnik iščezava u tminama. Bog ljubi i bezbožnika, ali bezbožnik je taj koji odbija njegovu ljubav jer je svoju dušu prodao đavlu.
Pozvani smo biti svjetlo istine u ovom naraštaju koji hodi u tmini. Sklonost ovog naraštaja je otkrivati grijehe nekog člana klera i onda ga sa sotonskim užitkom razotkriti govoreći: Evo, ovo je Bog kršćana!
Zato smo mi, koji se nazivamo kršćanima, pozvani biti oprezni u govoru i ponašanju kako nas bezbožnici ne bi imali u čemu prekoriti. Gospodin otima pravednika iz ruku bezbožničkih.
Neka ovo Vazmeno vrijeme živimo u prisutnosti Uskrsnuloga kako bismo od Njega primili svjetlo još svjetlije istine! Amen. ALELUJA.
(O. Lorenzo Montecalvo od Družbe Otaca Božanskog Poziva)
SJEME 