Lk 10,25-37

Dok se ledenjaci tope, ljudsko srce sve više postaje ledenjak. Kako tužno! Pokraj tuđe tuge i trpljenja prolazi se plešući i pjevajući, skoro prezirući onoga koji trpi. Najljepši osjećaj koji može provrijeti iz ljudskog srca zove se sućut. Međutim, ako Bog ne prebiva u ljudskom srcu, posjeduje ga ravnodušnost. Od Isusa Krista nadalje, u povijesti čovječanstva, kršćani su oni koji su imali više sućuti za ljudsku bol i trpljenje. Kršćani su bili potaknuti (i još uvijek su) da budu sućutni zahvaljujući Isusovom nauku, koji kaže: “Blago zaplakanima jer će biti utješeni” i “Blago milosrdnima jer će zadobiti milosrđe”. Treba reći da se Dobri Samaritanac rađa i raste iznad svega u Crkvi Kristovoj. Što su napravili kršćani, potaknuti duhom sućuti? Izgradili su bolnice za bolesnike i gubavce. Izgradili su škole za neuke. Nahranili su siromašne. Dali su utočište beskućnicima. Sve to učinili su besplatno, ne gledajući koju boju kože imaju patnici ili kojoj religiji pripadaju.
Na primjer, posljednjih nekoliko desetljeća Gospodin nam je darovao jednu ženu s katoličkim (univerzalnim) srcem koja se darovala potpuno, besplatno i s ljubavlju, kako bi ublažila trpljenja posljednjima u društvu. To je Majka Terezija iz Kalkute. Srce ove žene bilo je puno ljubavi Boga Oca, Sina i Duha Svetoga. Zbog toga nije odbacila nikoga iz svog srca. Svi su bili njen bližnji. Priča se da jednog dana, dok je tješila i pomagala čovjeku na samrti, on joj je promuklim glasom rekao: “Ako Bog postoji, taj Bog mora imati tvoje lice!”.
Masoni i ateisti, neprijateljski nastrojeni prema Crkvi, ne mogu zanemariti ono što je Crkva učinila i nastavlja činiti za one koji moralno i fizički trpe. Ne mogu i ne smiju kritizirati Crkvu samo zato jer se neki njezin sin ne ponaša kao Dobri Samaritanac. Amen. Aleluja.
(O. Lorenzo Montecalvo od Družbe Otaca Božanskog Poziva)

S ljubaznim dopuštenjem Družbe Otaca Božanskog Poziva

Lk 17,5-10

Često mi govore: „Oče Lorenzo, imam veliku vjeru, ali ne mogu oprostiti onomu koji me povrijedio.“ A ja dodajem: „Brate, nemaš vjeru, jer onaj koji ima vjeru prašta.“ Neka druga osoba mi kaže: „Oče Lorenzo, htjela bih imati još jedno dijete, ali nesklona sam otvaranju životu jer bismo zbog drugog djeteta živjeli u financijskoj neizvjesnosti; ali imam veliku vjeru.“ A ja odlučnim glasom odgovaram: „Ti uopće nemaš vjeru jer ne vjeruješ da će se Gospodin pobrinuti za budućnost tvog djeteta.“
Mnogi govore da imaju vjeru, ali u stvarnosti imaju samo prirodnu religioznost, to jest klanjaju se Bogu kojeg ne poznaju. Ima mnogo katolika koji vjeruju da im nije oprošteno i žive u neprestanom strahu od Boga kojeg uspoređuju s poreznom upravom. Isus nam nastavlja govoriti: „Ne bojte se, nego vjerujte u Oca nebeskog i u mene.“ Ima drugih katolika koji govore: „Oče, imam vjeru, ali bojim se svega i svih.“ Onaj tko se ovako izražava, pokazuje snažan manjak vjere u Boga Oca i Stvoritelja koji nas poznaje, koji nas je stvorio iz ljubavi i koji svugdje ide s nama i ne ostavlja nas same ni na trenutak.
Istina, vjera je dar kojeg nam je darovao Isus Krist i to je dar za svih. Ali Isus Krist nikome ne nameće dar vjere. Čovjek treba tražiti i moliti za dar vjere.
Privilegirano mjesto za traženje, gajenje i rast autentične vjere je Crkva koja nam daruje sredstva za upoznavanje Boga ljubavi i milosrđa. Ova sredstva su: slušanje Riječi, slavljenje Euharistije i bratsko zajedništvo. Moliti znači imati vjeru. Koji će danas biti tvoj vapaj: Gospodine, daj mi vjeru!, ili: Gospodine, uvećaj mi vjeru? Tko traži, zadobiva. Amen. Aleluja.
(O. Lorenzo Montecalvo od Družbe Otaca Božanskog Poziva)

PS. Svim čitateljima koji šalju financijske doprinose, kojima podupiru naša siromašna zvanja, želim da vaš dom bude ispunjen mirom i blagostanjem. Htio bih vas obavijestiti da se svakog četvrtka slavi Misa za vaše nakane.

S ljubaznim dopuštenjem Družbe Otaca Božanskog Poziva

Iv 5,1-16

U svijetu postoji jedno veliko kupalište, čije vode imaju nadnaravnu moć. Znaš li koje je ime ovog kupališta? Reći ću ti odmah: CRKVA. Ne vjeruj onima koji kažu: volim Isusa, ali ne i Crkvu. To se očito govori iz neznanja. Ljudi koji govore da ne vole Crkvu ne znaju da je Krist Crkva, te da je Crkva Krist. Kad se kaže Crkva, ne treba odmah misliti na kler. Hijerarhija je, kao i ti, dio Crkve, to jest mističnog tijela Kristova, koji nastavlja spašavati i liječiti čovječanstvo u Crkvi i s Crkvom.
Zadatak klera je baciti te u žive vode Crkve. Nažalost, ima svećenika koje uopće ne zanima da te upoznaju s Kristom, Liječnikom duše i tijela. Tako mnogi ljudi žive van Crkve, te ostaju u svojoj sljepoći, gluhoći, nijemosti i oduzetosti. Ima još jedan grijeh kojeg čine neki svećenici. Ne rade kako bi ih privukli u mrežu Crkve, već k sebi, kako bi se nasitili poštovanjem od zajednice. Zato ima mnogo katolika koji žive u Crkvi, a da nisu ozdravili od svojih rana jer vjeruju da je njihov svećenik onaj koji liječi.
LIJEČNIK je Krist, a svećenici su Kristovi bolničari koji upravljaju lijekovima za ozdravljanje od ljudskih bolesti, posebno onih duhovnih koje su prouzrokovali počinjeni grijesi.
Crkva je, kako je volim definirati, bolnica u kojoj su Krštenje, Euharistija i Ispovijed Sakramenti preko kojih Isus nastavlja iscjeljivati dušu i tijelo. Jednom sam upitao jednu ženu: “Tko te ozdravio od tvojih tjeskoba, strahova i fobija?” A ona mi je odgovorila: “Riječ Božja, svakodnevna Euharistija i Ispovijed. Ali znam, ako se udaljim od Crkve, bit ću gora nego prije.”
Tko ljubi Crkvu, ljubi Krista i raspoložen je dati život za Crkvu. Ne zaboravi da je grijeh uzrok tolikih tjelesnih i moralnih bolesti. Ove Korizme zaplivaj u živim vodama Sakramenta Pomirenja. Amen. Amen.
(O. Lorenzo Montecalvo od Družbe Otaca Božanskog Poziva)

S ljubaznim dopuštenjem Družbe Otaca Božanskog Poziva

Mt 18, 21-35

Možda se i tebi dogodilo. Otišla si u Crkvu. Klekla si pred Svećenikom. Drhteći, misleći da ti svećenik nikad neće oprostiti, rekla si mu: “Oče, oprosti mi jer sam mnogo sagriješila. Počinila sam pobačaj.” Vidjevši lice puno suza, Svećenik te odriješio od tvog teškog grijeha, također ti dajući da napraviš ozbiljnu pokoru. Zahvalivši Bogu za primljeni oprost, puna radosti izašla si iz crkve. Izlazeći, vidjela si prijateljicu koju nisi vidjela par godina i kojoj nikad nisi oprostila što te ogovarala s drugom tvojom prijateljicom. Što si trebala napraviti nakon što si iskusila Božje milosrđe nad svojim teškim grijehom? Trebala si joj otići u susret, zagrliti ju kao znak svog oprosta. Ali ti si se pravila da ju ne vidiš, kako ju ne bi pozdravila, nastavljajući joj zamjerati.
Današnja prispodoba je uvijek aktualna. Želimo da Bog zaboravi naše grijehe, ali nismo raspoloženi oprostiti onomu tko nas je uvrijedio.
Tko ne prašta, njemu ni Bog neće oprostiti. Oprost, zatim, treba biti besplatan, baš kao i oprost kojeg nam Bog daje. U jednoj sceni iz filma o životu Padre Pia vidimo kako brat koji ga je klevetao, intimno proboden dubokim osjećajem krivice, trči prema Fratru vičući: “Oprosti mi, oprosti mi, oprosti mi!” A Padre Pio ga, nasmiješena lica, zagrli i kaže mu: “Već sam ti oprostio.”
Nisam ni blizu svet kao Padre Pio, ali Gospodin mi je darovao milost da oprostim i zagrlim nekoliko ljudi koji su me oklevetali. Što me potaklo da oprostim svojim klevetnicima i zagrlim ih? Samo jedna stvar: Bog je meni mnogo puta oprostio.
Ako mnogi pokajnici danas u meni nalaze ozbiljno milosrdnog svećenika, to je zato što ne zaboravljam milosrđe koje je Bog imao prema meni.
Praštaj uvijek i radost Božja te nikada neće napustiti. Amen. Amen.
(O. Lorenzo Montecalvo od Družbe Otaca Božanskog Poziva)

S ljubaznim dopuštenjem Družbe Otaca Božanskog Poziva

Mt 18,21-19,1

Samo je Gospodin savršen u Ljubavi. Mi se možemo poboljšati. Put savršenstva, koji je postepen, postaje brz ako dopustimo da se u nama vrši Isusov nauk s pomazanjem Duha Svetoga.
Budući da nismo savršeni u ljubavi, često se događa da smo, lako i često, uzrok nezadovoljstva za bližnjega kao što to bližnji može biti za nas. Bez uzajamnog oprosta suživot je nemoguć. Zato je temelj ljubavi oprost, bez kojeg brak ne može ići naprijed, obiteljski je život kao leglo gujinje, prijateljstva kratko traju, a vjerske i monaške zajednice su prazne zajedništva i bratstva. Tko ne živi s Kristom i za Krista, ne prima nadnaravnu moć da traži oprost i da udijeli oprost.
Što nas priječi da kažemo „Oprosti mi“? Ponos. Što nas priječi da oprostimo bližnjemu koji nam uzrokuje bol i razočarenje? Ponos. Misli se ili vjeruje da smo, praštajući, opsjednuti duhom slabosti. Međutim, uopće nije tako. Štoviše, treba biti snažan kako bi od srca oprostio. Što znači od srca oprostiti? Znači ne sjećati se više zla koje nam je naneseno. Tko je uvijek spreman praštati? Onaj koji je od Boga primio oprost za počinjene grijehe.
Treba odmah oprostiti. Što vrijeme više prolazi, srce se više otvrdnjuje za praštanje. Tko ne prašta, nije dijete Božje; zato ne može primiti Pričest koja je sakrament ljubavi.
Tko prima Pričest sa gnjevom u srcu, jede i pije svoju osudu.
Kršćanin je onaj koji od svog neprijatelja oprostom čini prijatelja. Amen. Aleluja.
(O. Lorenzo Montecalvo od Družbe Otaca Božanskog Poziva)

Mt 18, 15-20

„Gdje su dvojica ili trojica sabrana u moje ime, tu sam i ja među njima“, Isus nas podsjeća. Kršćanstvo nije individualizam, već zajedništvo. Kršćanska zajednica može također biti sastavljena od dvoje ili troje ljudi. Važna stvar je okupiti se u ime Gospodina, Uskrslog. U prvotnoj Crkvi zajednice su bile malene. Kako je bila mala, članovi zajednice su poznavali jedni druge, međusobno su se zvali imenom i voljeli se pravom ljubavlju. Stoga, pogani, vidjevši ih, uzvikivaše: „Gledajte kako se ljube!“.
Konstantinovim ediktom nacije su postale dijelom Crkve. Krštenje je dijeljeno kao što se danas mladima dijele diplome. Mnogi su se pridružili Crkvi bez da su poučeni i bez istinskog obraćenja Kristu Isusu. Tako se osjećaj Crkve, Krštenja, Riječi Božje, Euharistije i bratskog zajedništva počeo gubiti. Pripadnost Crkvi postala je više pravna, nego duhovna. Ako mi danas u Italiji još imamo nešto vjere, to je zahvaljujući crkvenim pokretima koje je Duh Sveti podigao nakon Drugog Vatikanskog Koncila.
U ovim crkvenim pokretima više se proučava i upoznaje Biblija, više se sluša nauk klera i više se prakticira kršćansko zajedništvo. Ima li autentične vjere među vjernicima koji pohađaju hram svake nedjelje ili je to samo prirodna religioznost? Mnogi ljudi idu u crkvu zbog tradicije ili iz dužnosti. Unatoč ustrajnom nedjeljnom pohađanju, mnogi vjernici žive u svijetu kao da Bog ne postoji i imaju malo znanja o kršćanskoj doktrini. Koliko ljudi ima svijest o zajedničkom okupljanju u ime Gospodnje i formiranju Crkve? Amen. Amen. Aleluja.
(O. Lorenzo Montecalvo od Družbe Otaca Božanskog Poziva)

Mt 18,1-5.10.12-14

Nužno je da budemo nanovo rođeni kako bismo ušli u vječnu utrobu Trojstva. Kako bismo stanovali u ljubavi Oca, Sina i Duha, nužno je da postanemo maleni. Isus Krist je došao da nas nauči kako se postaje malenim. Prvo učenje govori nam da smo bez nebeskog Oca ništa i nemamo ništa. Sve nam dolazi od Boga Oca i Stvoritelja. Kao što se novorođenče ne smatra samodostatnim, tako i mi također moramo ovisiti u svemu i za sve o Bogu. Djetinji duh nas vodi da se potpuno povjerimo Bogu koji nas ljubi i pruža nam sve dobro. Biti malen, duhovno govoreći, znači biti ponizan. Ateist od sebe čini boga, potpuno se oslanja na svoje fizičke, intelektualne, voljne i ekonomske mogućnosti.
Možda, u stvari bez možda, ti nisi ateist, ali si sigurno pun ponosa i taštine, a one su grane debla zvanog “oholost“. Ohol čovjek vjeruje u Boga, ali pripisuje sebi svaki uspjeh kojeg postigne u životu. Stoga je nesposoban reći “hvala Ti“ Bogu, izvoru svakog naravnog i nadnaravnog dara. Tašta osoba umjesto da se divi Bogu kao izvoru svake ljepote, samo se sebi divi.
Biti malen, duhovno govoreći, također znači biti krotak. Novorođenče ne prezire nikoga, ne nosi masku, to jest golo je, ne reagira na nasilje, ne osvećuje se. Svojstvo novorođenčeta je nježnost. Ono nema kruto srce. Njegovo srce, poput njegova tijela, je nježno.
Samo ponizni i krotki mogu živjeti u utrobi Trojstva i tako biti blagoslovljeni. Amen. Aleluja.
(O. Lorenzo Montecalvo od Družbe Otaca Božanskog Poziva)

PS: Srdačna zahvala svim prijateljima čitateljima koji su me doslovno preplavili sa željama za moj imendan. Neka nas GOSPODIN blagoslovi! ❤️❤️❤️

Mt 18,1-5.10.12-14

PS: Srdačna zahvala svim prijateljima čitateljima koji su me doslovno preplavili sa željama za moj imendan. Neka nas GOSPODIN blagoslovi! ❤️❤️❤️

Iv 12,24-26

Bolje je zapovijedati, nego služiti, često se čuje u svijetu koji ne poznaje Evanđelje. U svom sam dugom životu iskusio da ima više radosti u služenju, nego u zapovijedanju, više u davanju, nego u primanju. Tko zapovijeda, kuša užitak, ali ne i radost. Užitak prolazi, ali radost ostaje. Naravno, treba služiti slobodno i iz ljubavi. Prisilno služenje ne rađa radost, već tugu.
Isus se ponudio Ocu za naše spasenje slobodno i iz ljubavi. Bogu je mio onaj koji se njemu i bližnjemu radosno stavlja na služenje. Kršćanin koji živi u Isusu i za Isusa uzvikuje: „Ne živim da budem služen, već da služim“. Služiti znači uistinu davati život, to jest umirati vlastitim udobnostima. Često se kaže: NE SMETAJ. Što znači: Ne dekomodiraj me.
Mučenik Sveti Lovre je bio đakon, što znači „sluga“. U prvotnoj Crkvi uloga đakona bila je briga za siromahe, posljednje i udovice kršćanske zajednice. Danas u našim Biskupijama ima mnogo đakona koji nisu zaređeni kako bi služili siromasima i posljednjima društva, već kako bi služili za oltarom. Često se služe oltarom kao što se glumci služe pozornicom. Zaista je tužno vidjeti u kršćanskoj zajednici kako se neki đakoni, svećenici i biskupi služe Bogom kako bi postali gospodari. Sveti Lovre mučenik dao je život za Evanđelje Isusa Krista koji je rekao: „Sin čovječji nije došao da bude služen, već da služi“.
Tko se služi Bogom kako bi bio služen, dijete je đavla. Amen. Aleluja.
(O. Lorenzo Montecalvo od Družbe Otaca Božanskog Poziva)

Mt 14,22-33

„Hrabro, ja sam, ne bojte se!“, kaže Gospodin svojim učenicima kad je lađa bila taman pred potapanjem zbog oluje koja je iznenada izbila. Vremenska prognoza nas upozorava kad će doći ciklona ili oluja sa snažnim vjetrovima i pljuskovima, ali nitko nas ne može upozoriti da u naš život dolazi oluja koja bi nas mogla utopiti u smrtnim vodama neke snažne depresije. Naš život može godinama teći mirno i spokojno, ali iznenada, kada to najmanje očekujemo, izbije oluja. To može biti neki „rak“. Može biti „gubitak radnog mjesta“. Može biti „kleveta“. Može biti „otkriće da je tvoj bračni drug počinio preljub“. Može biti „smrt drage osobe“. Kakva bi mogla biti reakcija ne veliku i iznenadnu oluju? Ako imaš vjeru, nema opasnosti da ćeš se utopiti u vodama smrti. Vjera nam daruje mudrost i snagu da kroz sat kušnje i napasti prođemo živi i zdravi. Čovjek vjere posrće, ali ne pada.
Kaže David: „Pa da mi je i dolinom tamnom proći, ne bojim se nikakvog zla, jer si ti, Gospodine, sa mnom“. Važno je, dakle, pripremiti se na suočavanje s olujom koja dolazi iznenada. Kako se pripremiti? Kaže Isus: „Bdijte i molite!“. Molitva nam daruje snagu i mudrost da nadvladamo bilo koju vrstu oluje bez utapanja u depresiju, tjeskobu i napast da se odreknemo Boga. Amen. Aleluja.
(O. Lorenzo Montecalvo od Družbe Otaca Božanskog Poziva)