Mt 18, 15-20

„Gdje su dvojica ili trojica sabrana u moje ime, tu sam i ja među njima“, Isus nas podsjeća. Kršćanstvo nije individualizam, već zajedništvo. Kršćanska zajednica može također biti sastavljena od dvoje ili troje ljudi. Važna stvar je okupiti se u ime Gospodina, Uskrslog. U prvotnoj Crkvi zajednice su bile malene. Kako je bila mala, članovi zajednice su poznavali jedni druge, međusobno su se zvali imenom i voljeli se pravom ljubavlju. Stoga, pogani, vidjevši ih, uzvikivaše: „Gledajte kako se ljube!“.
Konstantinovim ediktom nacije su postale dijelom Crkve. Krštenje je dijeljeno kao što se danas mladima dijele diplome. Mnogi su se pridružili Crkvi bez da su poučeni i bez istinskog obraćenja Kristu Isusu. Tako se osjećaj Crkve, Krštenja, Riječi Božje, Euharistije i bratskog zajedništva počeo gubiti. Pripadnost Crkvi postala je više pravna, nego duhovna. Ako mi danas u Italiji još imamo nešto vjere, to je zahvaljujući crkvenim pokretima koje je Duh Sveti podigao nakon Drugog Vatikanskog Koncila.
U ovim crkvenim pokretima više se proučava i upoznaje Biblija, više se sluša nauk klera i više se prakticira kršćansko zajedništvo. Ima li autentične vjere među vjernicima koji pohađaju hram svake nedjelje ili je to samo prirodna religioznost? Mnogi ljudi idu u crkvu zbog tradicije ili iz dužnosti. Unatoč ustrajnom nedjeljnom pohađanju, mnogi vjernici žive u svijetu kao da Bog ne postoji i imaju malo znanja o kršćanskoj doktrini. Koliko ljudi ima svijest o zajedničkom okupljanju u ime Gospodnje i formiranju Crkve? Amen. Amen. Aleluja.
(O. Lorenzo Montecalvo od Družbe Otaca Božanskog Poziva)