Prije nekoliko dana jedna majka je preklinjala Isusa da oslobodi njenu kćer od đavolskog opsjednuća. Danas otac preklinje Isusa da mu ozdravi opsjednutog i paraliziranog sina. Otac ga je već bio doveo Isusovim učenicima, ali ga oni nisu uspjeli ozdraviti zbog svoje malovjernosti. Još jednom moram reći da su danas mnogi mladi paralizirani, ne tjelesno, već moralno i duhovno. Ima mnogo mladih koji su besposleni i nemaju nimalo volje da rade i znoje se. Oni kažu: „Zašto moram raditi?! Ionako me otac hrani. I ne samo da me hrani, već mi daje i novac da se zabavljam“.
Danas ima mnogo mladih koji su zatvoreni u svoju sobu u kući i odbijaju se povezati sa svijetom. Danas ima mnogo mladih koju su opsjednuti seksom. Ima roditelja koji svojoj djeci adolescentima dopuštaju da u kući spavaju sa svojom djevojkom ili mladićem. Danas ima mnogo mladih koji se opijaju i drogiraju. Očito su svi ovi naši mladi odrasli bez prave duhovne formacije. Danas u crkvama nema mladih. Predviđam da će budući naraštaj biti naraštaj ateista. Tko je kriv za to? Krivi smo mi odrasli koji smo djeci dali puno kruha, ali malo ljubavi. Djelomično smo krivi i mi pastiri župnih zajednica. Udobno smo se smjestili u svoje fotelje.
Prije nekoliko dana jedan mi je otac govorio: „Oče Lorenzo, moj sin ima teških psihičkih problema, čak se i drogira. O svom trpljenju sam pričao sa svojim župnikom da mi pomogne i on mi je odmah rekao: ‘Odvedi ga k psihijatru.’“. Mnogi svećenici više vjeruju u ljudske znanosti, nego u moć Uskrslog, nažalost. Amen. Aleluja.
(O. Lorenzo Montecalvo od Družbe Otaca Božanskog Poziva)
Mt 16,24-28
„TKO ŽELI BITI MOJ UČENIK, NEKA SE ODREKNE SAMOGA SEBE“, zapovijeda nam Isus. Treba odmah reći da Gospodin ne želi da se smatramo ničim i da se ne trudimo rasti u svojim intelektualnim, voljnim, tjelesnim, umjetničkim, znanstvenim i duhovnim sposobnostima. Nikako. On nas je stvorio te nas je potom, nakon istočnog grijeha, otkupio svojom Krvlju prolivenom na Križu kako bi nas učinio snažnima, mudrima, pametnima te, prvenstveno, dobrima. Što onda Gospodin želi od nas koji poznajemo Evanđelje? Želi da se odreknemo svega što nas priječi da rastemo kako djeca Božja, kako bismo bili savršeni u ljubavi. Moramo se odreći svoga ja koje nije na sliku i priliku Trojstvenog Boga. Nikad ne zaboravi da je čovjek stvoren na sliku i priliku Božju. Istočni grijeh je u srce čovječanstva stavio zle misli i osjećaje koji postaju djela. Krist je došao, umro i uskrsnuo kako bi nam nanovo dao ovu sliku i priliku Božju. Ali pod jednim uvjetom: da čovjek sluša i prihvati Isusa Krista kako bi živio prema namislima i osjećajima Oca nebeskog.
Kako bi ponovno postao savršen u ljubavi, čovjek se treba odreći toga da bude ohol, srdit, zavidan, gramziv, proždrljiv, bludan, škrt i lijen. Ovo se zove put obraćenja. Prelazimo od sebe na Boga. To je naporan, ali lijep put. To je napor koji vodi do otkrivanja pravoga sebe. Ako te tvoje ja danas potiče da budeš nasilan, potrudi se biti blag. I tako dalje. U životu postoji samo jedan križ, a to je križ obraćenja. Tko se trudi nositi ga, postat će velik pred Bogom i pred ljudima. Amen. Aleluja.
(O. Lorenzo Montecalvo od Družbe Otaca Božanskog Poziva)
Mt 17,1-9
Gledajući božansku ljepotu Isusa Krista, Petar je rekao: „Dobro nam je ovdje biti“.
Katolici, koji ne prakticiraju svoju vjeru, često mi kažu: „Oče, ne idem na Misu jer mi je dosadno. Dosadno mi je jer ne razumijem ništa od onog što se događa tijekom Mise“. A ja obično odgovaram ovako: „Ako u umu i srcu nemaš istinu o Euharistiji, nemoj ići na Misu“. Činiti obred bez duha i istine gubitak je vremena. Ali imaj poniznosti otići na nekoliko kateheza o značenju Euharistije, pa onda odluči hoćeš li dezertirati ili slaviti Euharistiju.“ Na moj prijedlog mnogi mi kažu da nemaju vremena ići na kateheze jer su prezauzeti ljudskim stvarima. Neznanje nam ne daruje radost gledanja i kušanja nebeskih stvarnosti.
Koliko neznanja kod nas katolika! Zbog ovog neznanja samo malo katolika slavi nedjeljnu Euharistiju. Po mom mišljenju, krivnja bi mogla biti i na onima koji idu na Misu svake nedjelje i, kad se vrate u svoje domove, ne pokazuju slavu Euharistije riječima ni djelima. Padre Pio je govorio: „Čime se može zamijeniti Misa koja se nije slavila?“ Padre Pio nikad nije htio napustiti Tabor i Kalvariju euharistijskog stola. Stoga je njegova Misa dugo trajala. Što je gledao i što je kušao? Najprije Raspelo, potom Uskrslog.
Što ti kažeš kad ideš slaviti Misu sa svojom župnom zajednicom? Kako se vraćaš kući nakon slavlja? Amen. Aleluja.
(O. Lorenzo Montecalvo od Družbe Otaca Božanskog Poziva)
Iv 8,51-59
Židovi su govorili da poznaju Boga, ali Isus im je govorio: “Vi se klanjate Bogu kojeg ne poznajete.” Putujući okolo poradi propovijedanja shvaćam da se mnogi katolici klanjaju Bogu kojeg ne poznaju. Ispovijedaju se kršćanima, ali u stvarnosti imaju prirodnu religioznost. Klanjaju se Bogu kojeg su si stvorili na vlastitu sliku i priliku. Oni kažu: “Ako sam dobar s onim tko je dobar sa mnom, i Bog je dobar s onim tko je dobar s Njim; ako kažnjavam onoga koji me uvrijedio, i Bog kažnjava onoga tko ga uvrijedi; ako sam velikodušan prema onomu koji je velikodušan prema meni, i BOG se jednako ponaša, ako se bojim snažnijeg od sebe, onda se moram bojati Boga koji je svemoćan.” Čovjek koji živi od prirodne religioznosti ne gaji ljubav prema Gospodinu, ni prema bližnjemu.
Kako bi nadvladali bilo kakvu poteškoću, veliki broj katolika se uzda u savjet čarobnjaka, vidovnjaka, vračara i horoskopa. Uz to nose amulete kako bi bili izbavljeni od zla. Najtužnije je vidjeti katolike koji oko vrata nose raspelo s rogom jer ne znaju tko je jači, raspelo ili rog. Prije koju godinu gradonačelnik Napulja, koji se ispovijeda kršćaninom, htio je na jedan napoletanski trg staviti ogromni crveni rog kao simbol grada. Nasreću, mnogi katolici su se pobunili.
Kad sam u Vazmeno vrijeme išao blagoslivljati kuće župljana, u nekima od njih sam viđao rogove i konjske potkove i druge vrste amuleta.
Tko poznaje pravoga Boga, izjeda ga revnost za služenjem, ljubljenjem i hvaljenjem Boga za njegovo božansko milosrđe. Vjera u Gospodina je kršćaninova istinska snaga. Tamo gdje je vjera, ondje je i ljubav, a ne strah i očaj. Istinska vjera se rađa i raste u Crkvi koja nas, preko slušanja i poslušnosti Riječi Božjoj, slavljenja Euharistije i bratskog jedinstva, upoznaje s Bogom Isusa Nazarećanina.
Nažalost, u mnoge crkve, zbog manjka nauka o Riječi Božjoj, idu mnogi pogani.
Neka službenici Riječi Božje shvate da je njihova prva dužnost naučavati kršćansku doktrinu! Amen. Amen.
(O. Lorenzo Montecalvo od Družbe Otaca Božanskog Poziva)
Lk 15,1-3.11-32
Dok sam čitao današnju prispodobu, vidio sam se u ocu koji je osjetio beskrajnu radost kad se sin vratio kući nakon razuzdanog života. Napravio mu je gozbu, veliku gozbu. Zahvaljujući daru svećeništva kojeg mi je Gospodin udijelio, kad sam bio župnik i ja sam vrlo često osjetio duboku radost primajući braću i sestre koji su mi, nakon godina udaljenosti od Crkve tijekom kojih im je duša bila umrljana teškim grijesima, došli reći: “Oče, veliki sam grešnik. Iako nisam dostojan primiti oprost, prihvati me u svoju zajednicu.” Ispovijedi su uvijek završile očiju punih suza, bilo oči pokajnika, bilo moje. Rijetko sam pokajnike otpustio bez odrješenja. Bilo je puta kad su mi pokajnici, pozvani da oproste neprijatelju, govorili: “Oče, ne želim oprostiti.”
Onda sam se vidio u sinu koji je ranio očevo srce otišavši od kuće kako bi živio u grijehu. Koliko sam se puta i ja našao u svinjskom blatu, više iz slabosti, nego iz neznanja. Znao sam da bih svojim grijehom otvorio ranu u Isusovu srcu. Ali zbog živog sjećanja na snažno iskustvo ljubavi Oca nebeskog koje sam doživio kad sam bio adolescent, uvijek sam se povlačio u svoju nutrinu govoreći sa suzama u očima: “Ustat ću i poći svome Ocu i reći mu: Oče, smiluj se meni grešniku!” Radosno sam uvijek nalazio svećenike koji su me primali s velikim milosrđem.
Na kraju, vidio sam se i u starijem bratu. Da, u prošlosti (vrlo dalekoj) sam se žalio mojim nadređenima govoreći: “U našem Institutu više nagrađujete one koji su neposlušni, nego one koji daju svoj život promičući njegovo ime.” Naravno, kad sam se tako ponašao, pao sam u moralizam osjećajući se boljim od drugih, te u legalizam ponašajući se kao nemilosrdni sudac.
Sad se u mom srcu čuva blaženstvo koje kaže: “Blago milosrdnima, jer će zadobiti milosrđe.” Amen. Amen.
(O. Lorenzo Montecalvo od Družbe Otaca Božanskog Poziva)
Mt 25,31-46
U Raj te neće odvesti Krunice koje recitiraš, Euharistije koje slaviš ili devetnice i hodočašća koja činiš, nego ljubav koju pružaš onomu koji nema ljubavi. Ako te tvoj molitveni život ne vodi do toga da pružaš ljubav, to nije prava molitva. Autentična molitva čini da daješ ljubav ondje gdje nema ljubavi. Gospodinu je ugodna molitva koja za plod ima ljubav prema bližnjemu. Tko moli sa srcem, uistinu ljubi. Tko moli samo usnama, ljubi samo samoga sebe.
Ako susretneš siromaha koji od tebe traži komad kruha i kažeš mu: “Idem najprije u crkvu moliti, pa onda, kad izađem, ću te nahraniti”, siguran sam da Gospodin neće poslušati tvoju molitvu. Nahraniti siromaha u ime Gospodnje već je prava molitva. Po ovom činu čiste ljubavi iskusit ćeš, za vrijeme molitve koju obavljaš u hramu, zagrljaj Boga koji ti kaže: “Bravo, slugo dobri i vjerni; uđi sada u moju radost!” Svaki put kad odbiješ pomoći siromahu, već kušaš pakao u svome srcu.
Ako ujutro ideš u bar doručkovati te, ušavši, nađeš nekog siromaha, podijeli svoj doručak s njim. Ako to napraviš u ime Gospodnje, iskusit ćeš Raj u sebi. Ako imaš praznu kuću, a poznaješ neku siromašnu obitelj, ne oklijevaj dati im je besplatno; ako to napraviš, ući ćeš u Božje srce. Ako si vlasnik neke tvrtke i imaš veliki bankovni račun i ugodno živiš, daj posao na neodređeno nekom ocu obitelji koji ima nesigurno radno mjesto. Ako to napraviš u ime Gospodnje, tvoja obitelj će biti ujedinjena u ljubavi, a tvoja tvrtka će uvijek biti uspješna.
Ako si liječnik i tvoje zanimanje ti omogućuje ugodan život, od siromaha koji ti dođe na pregled ne traži novac. Ako to napraviš u ime Gospodnje, u svom ćeš srcu imati veliku rajsku radost.
Bogu su mili oni koji ljube siromahe ne očekujući ništa zauzvrat i oni koji radosno daruju.
Ako ljubiš, raduj se jer te čeka Raj. AMEN. AMEN.
(O. Lorenzo Montecalvo od Družbe Otaca Božanskog Poziva)
Lk 9,22-25
Otkrio sam da, tijekom dana, dok razgovaram sâm sa sobom, puno puta kažem “ja”. Što bi ovo moglo značiti? Da sam ja pametan? Da sam ja snažan? Da sam ja dobar? Da sam ja pobožan? Da mi nitko ne smije smetati ni gnjaviti me? Da mi nitko ne smije reći što trebam činiti? Da se ne moram odreći nijednog užitka? Da mi nitko ne smije biti prepreka u ostvarivanju mojih snova i planova? Možda znači sve ovo. Stoga, reći “ja sam” isto je kao i reći, makar i nesvjesno, “ja sam bog”. Korizma je, dakle, vrijeme u kojem se trebam obratiti, to jest da od sebe prijeđem k Bogu. Prijeći od sebe k Bogu znači prijeći od oholosti k poniznosti i od življenja samo za sebe k življenju za druge. Korizma je vrijeme u kojem me Gospodin poziva da usmrtim svoje “ja” kako bih živio u Kristu.
Taj proces je postepen i težak, ali lijep. Ako pšenično zrno ne umre, ne klija i ne postaje klas. Ali što znači živjeti u Kristu? Znači ustima i životom govoriti: “Ne živim više ja, već živi Krist u meni.” Kad se dođe do ovog nadnaravnog iskustva, govori se naglas: “Nisam ja život, nego je Krist… Nisam ja dobrota, nego je Krist… Nisam ja snaga, nego je Krist… Nisam ja ljubav, nego je Krist… Nisam ja otkupljenje i spasenje, nego je Krist… Nisam ja svetost, nego je Krist.”
Kršćanin ima jedno poslanje: otkrivati i objavljivati Kristovo Sveto Lice. On se treba umanjivati, a Krist treba rasti. Zato pravi kršćanin, kao kvasac, živi u skrovitosti. Jedina stvar koju kršćanin ne smije skrivati je grijeh. Korizma je vrijeme u kojem kršćanin ne prestaje ovako moliti: “Gospodine, smiluj se meni grešniku.” Zato se, za vrijeme Korizme, kršćanin često ispovijeda.
Nema pravog kajanja srca bez ispovijedanja grijeha. Amen. Amen.
(O. Lorenzo Montecalvo od Družbe Otaca Božanskog Poziva)
Mt 6,1-6.16-18
Što nam ove srijede, Pepelnice, Isus savjetuje da činimo kako bismo uistinu mogli živjeti kao uskrsli? Kao prvo, savjetuje nam da tražimo tišinu. Mnogo je buke u nama, u našim kućama, pa čak i u našim crkvama, koje su mjesto molitve. Kako bismo bili nasamo s Gospodinom, imamo potrebu samoće i tišine. Molitva treba tišinu. Stoga rano ujutro, baš kako je i Isus činio, otvori riječ Božju govoreći: “Govori mi, Gospodine, sluga tvoj te sluša.” Ako ti je teško razumjeti Evanđelje, predlažem ti da uzmeš neku duhovnu knjigu i čitaš je. Posveti tomu barem 10 minuta. Za vrijeme duhovnog čitanja Gospodin će ti govoriti. On će ti dati da spoznaš koja je njegova volja. Ne izlazi iz kuće raditi ili se nemoj hvatati kućanskih poslova ako prije ne naučiš sve više spoznavati Božju volju.
Tijekom dana često moli kratkim rečenicama. Ne gubi kontakt s Gospodinom. Neka tvoj dan bude pun dijelova molitve.
Što nam još savjetuje Isus? Da budemo ustrajni u davanju milostinje. Iz dva razloga: prvi je pomaganje siromasima da ne žive u bijedi radi koje bi mogli proklinjati Boga i dan kad su rođeni. Milostinja koja se daje s ljubavlju pokriva mnoštvo grijeha, kaže Sveto Pismo.
Drugi razlog je da se oslobodimo navezanosti na novac. Tko ljubi novac, ne može ljubiti Boga.
Konačno, Gospodin nam savjetuje da budemo trijezni u jelu. Punog stomaka nismo baš skloni molitvi. Ne zaboravi ono što je Gospodin rekao đavlu u pustinji: “Ne živi čovjek samo o kruhu, nego o svakoj riječi koja izlazi iz Božjih usta.” Oko sebe vidimo previše debelih ljudi. Trijeznost je najbolji post. Ustani od stola lagan. Ako je moguće, ne diraj hranu između obroka. Disciplina osnažuje našu volju. Koje ti je najdraže piće? Suzdrži se od njega cijelu Korizmu.
Sve čini bez trubljenja, obznanjivanja svima da moliš, postiš i daješ milostinju. Samo Gospodin to treba znati. Paradoksalno, ni ti to ne trebaš znati. Samo Gospodin to treba znati.
Budi svet jer sve ostalo je nula. Amen. Amen.
(O. Lorenzo Montecalvo od Družbe Otaca Božanskog Poziva)
Mk 10,17-27
“ZAŠTO ME ZOVEŠ DOBRIM? SAMO JE JEDAN DOBAR: BOG”, kaže Isus mladiću koji je jako navezan na dobra ovoga svijeta. Koji je smisao ovih Isusovih riječi? Drugim riječima, Isus kaže mladiću: “Ako misliš da sam samo čovjek kao i drugi, ja nisam dobar, jer samo Bog je dobar!” Ako ti netko kaže: Ti si zločest!, kakva bi bila tvoja reakcija? Ako uistinu živiš u Božjem svjetlu, ili, bolje, ako je tvoje mjerilo usporedbe Isus Krist, tvoja reakcija će biti ponizna i reći ćeš: “Brate, u pravu si, čak sam i gori nego što misliš!” Pravi čovjek vjere se uvijek osjeća grešnikom u prisutnosti Boga koji je Svet, Svet, Svet.
Ova svijest da je grešnik dovodi ga do toga da ne sudi i ne osuđuje bližnjega, već da bude milosrdan kao što je Bog milosrdan prema njemu.
Jednom mi je jedna časna sestra rekla: “Oče Lorenzo, počela sam čitati tvoju knjigu DVA PUTA, ali sam je prestala čitati jer sam preko nje shvatila da sam grešnica.”
Nije lako priznati se grešnikom pred Bogom i ljudima. Moram reći da je lakše priznati se grešnikom pred Bogom nego pred ljudima. Možeš kleknuti pred Svetohranište i moliti govoreći: “Gospodine, smiluj se meni grešniku”, ali ako ti se netko, dok budeš izlazio iz crkve, usudi reći da si zločest, tvoja reakcija će biti nasilna. Revnost u poniznom slušanju Riječi Božje stvara svijest da je samo Bog Svet i da smo potrebni njegovog božanskog milosrđa.
Kad sam bio župnik, često su mi neki muškarci ili žene nakon slušanja riječi Božje govorili: “Oče Lorenzo, prije slušanja tvoje kateheze bio sam uvjeren da sam dobar, ali sada više nisam uvjeren.”
Mladić je bio bolesno navezan na novac, to jest bio je škrt. A to ga je priječilo da vidi i kuša Božju ljubav.
A ti, na što si navezan, što te priječi da živiš u punini Kristove milosti? Amen. Aleluja.
(O. Lorenzo Montecalvo od Družbe Otaca Božanskog Poziva)
Mk 10,1-12
“Što Bog združi, čovjek neka ne rastavlja”, kaže sveto Pismo. Pitam se: Koje je brakove združio Bog? Malo ih je. Mnoge brakove, iako se sklapaju pred Gospodnjim oltarom, nije združio Gospodin, nego samo ljudski faktori. Boga se uopće ne poziva da bude svjedok vjenčanju koje se odvija u Crkvi. Moram reći da su mnoge svadbene liturgije farsa. Kad svećenik pita mladence: “Josipe i Marija, jeste li raspoloženi jedno drugo ljubiti i poštivati cijelog svog života?”, mladenci odmah odgovore “da”, ali samo usnama, a ne i srcem. Mnogi mladi idu pred oltar a da nisu u potpunosti svjesni onog što podrazumijeva sakrament kršćanskog braka. Idu pred oltar s namjerom da budu zajedno dok traje ljubav. Idu pred oltar već s namjerom da imaju jedno ili dvoje djece ili da nemaju djece jer smetaju njihovoj karijeri. Idu pred oltar prisiljeni životnim okolnostima. Idu pred oltar bez vjere u Krista. Idu pred oltar sakrivajući nešto ozbiljno iz svog privatnog života.
Za mnoge brak više nije škola ljubavi, nego proba, očito bez obaveze da jedno drugo ljube zauvijek u vjernosti.
Sotona danas snažno napada božansku instituciju braka. Prva stvar koju treba reći našim mladima je da su predbračni odnosi propast budućeg braka, da je pobačaj smrtni udarac bračnom životu, da pornografija čini da se brak živi bez strasti istinske ljubavi, da preljub snažno oslabljuje vezu ljubavi sa supružnikom, da je “brak” među osobama istog spola gadost.
Bez jedinstva s Gospodinom, supružnici se uzalud trude učiniti svoj brak čvrstim. Amen. Aleluja.
(O. Lorenzo Montecalvo od Družbe Otaca Božanskog Poziva)
SJEME 